SEVERINA NAREDILA UBISTVO SVOG OCA: Ovo je najmračnija porodična priča - Zbog onog što joj je radio MRZELA GA SVIM SRCEM, a oružje od kog je stradao je MORBIDNO
U srcu brazilske regije Pernambućo, u selu na periferiji Karuarua, odvijala se najmračnija porodična priča koja je potresla temelje društva i pravosuđa. Naime, 15. novembra 2005. Severino Pedro de Andrade pronađen je mrtav u svom domu, nož kojim je ubijen bio je isti kojim je godinama zlostavljao svoju ćerku Severinu Mariju da Silva.
Marija je rođena 1967. godine kao deveto dete siromašne poljoprivredničke porodice. Detinjstvo joj je bilo ispunjeno teškim radom na poljima, ali i nasiljem i seksualnim zlostavljanjem od strane oca, dok je majka aktivno učestvovala u zlostavljanju. Sa 15 godina Marija je prvi put zatrudnela s ocem. Tokom godina rodila je 12 dece, od kojih je sedmoro umrlo, dok je petoro preživelo, noseći teret porekla i traume.
Pokušaji bega bili su neuspešni. Sa 17 godina, bez novca i kontakata, pronašao ju je Severinov prijatelj i vraćena je kući, gde je kažnjena vezana tri dana bez hrane. Kasnije je pokušala da pobegne sa dvogodišnjim sinom, ali ju je otac pronašao i mučio ga pred njenim očima, preteći ubistvom ako pokuša ponovno. Policija i lokalni pravni sistem nisu reagovali, često odbacujući prijave.
Tada, 2005. godine, Marija je donela odluku koja će promeniti život. Otišla je do susednog sela, unajmila dvojicu muškaraca, koji su ubili Severina dok je dremao. Ironično, ubijen je istim nožem kojim je pretio Mariji. Marija je tada uhapšena, jer su njena majka i sestra prijavile da je planirala ubistvo.
U zatvoru Bujike, Marija je prvi put spavala bez straha, jela tri obroka dnevno i počela da uči da čita i piše. Njeno iskustvo privuklo je pažnju aktivista i pravnika, posebno Poliane Keiroz, koja je preuzela njen slučaj pro bono. Na suđenju 2011. godine, tužitelj je priznao da je Marija delovala u stanju krajnje nužde, braneći sebe i maloletnu ćerku od neposredne opasnosti. Porota je jednoglasno proglasila Mariju nedužnom.
Nakon oslobođenja, Marija se suočila s izazovima preživljavanja bez formalnog obrazovanja i radnog iskustva, s petoro dece. Njena advokatica predložila je zahtev za penziju od Brazilskog nacionalnog instituta za socijalno osiguranje, jer je Marija bila ekonomski zavisna od oca. Pravni proces bio je složen, ali je Marija konačno dobila pravo na penziju, što joj je omogućilo finansijsku sigurnost.
Marija se nastanila u maloj kući na periferiji Karuarua. Njena deca su krenula u školu, a ona je polako gradila novi život. Lokalna zajednica i žene koje su bile žrtve nasilja pružale su podršku, a Marija je 2012. godine počela javno da priča svoju priču, što ju je pretvorilo u aktivistkinju za prava žena. Njena svedočanstva, iskrena i sirova, počela su da privlaei pažnju širom Brazila, uključujući i nacionalne TV mreže.
Do 2013. godine, sa 46 godina, Marija se uključila u program opismenjavanja za odrasle i nastavila da uči. Njen život postao je primer borbe, oporavka i transformacije, pokazujući kako hrabrost i pravna zaštita mogu da prekinu dugotrajni ciklus nasilja i zlostavljanja.